preskoči na sadržaj

Trgovačka i komercijalna škola "Davor Milas"

Login
Videoprezentacija škole

eDnevnik

Raspored sati

Info centar za mlade

Anketa
Koji je moj stav o međuvršnjačkom nasilju?




Vremenska prognoza

 

Škola i partneri

Brojač posjeta
Ispis statistike od 21. 11. 2012.

Ukupno: 3801926
Ovaj mjesec: 2525
Ovaj tjedan: 877
Danas: 9
Besplatan web

Web hosting

Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
I KONJE VOLIMO, ZAR NE?
Autor: Ivica Mršo, 13. 2. 2019.

O ljubavi čovjeka i konja napisane su mnoge priče, ispričane zanimljive legende, snimljeni uzbudljivi filmovi, izliveni veličanstveni kipovi i naslikana brojna umjetnička djela. Ne znam postoji li ijedna značajna svjetska metropola da se  na njenom glavnom trgu ne nalaza nekakav brončani konjanik u veličanstvenoj pozi strašnog ratnika ili osvajača. Ne krije se u tome neka ratnička poruka, već je riječ o savršenom skladu i nevjerojatnoj simbiozi čovjeka i ove plemenite životinje koja je oduvijek fascinirala najbolje kipare da u savršenoj harmoniji zlatnoga reza izraze ovo gotovo mitsko jedinstvo. 


Ti slavni jahači obilježili su našu često krvavu povijest, ali pored  njihovih zlatom ispisanih imena  ostala je praznina o imenu konja koje su ti odličnici jahali. Tu nepravdu ispravila je sama povijest jer su se neke plemenite životinje jednostavno nametnule svojim karakterom ili zanimljivim životnim sadržajem, da ih jednostavno nismo mogli ignorirati. Navodimo samo one najpoznatije slučajeve koji svojom zanimljivošću više spadaju u područje opće kulture. Sjetimo se samo slavnoga Marenga, Napoleonova konja koji je hrabro sudjelovao u svim njegovim bitkama i bio 8 puta ranjen, a na kraju je ipak nadživio svoga vlasnika. Tko još ne zna za Bukefala, bijesnog konja Aleksandra Velikog kojega po legendi nitko nikada nije uspio zajahati osim njegova vlasnika, a ime mu znači Volova Glava jer je na vratu imao biljeg toga oblika. Trebamo, iz podrčja bizarne povijesti, svakako spomenuti počastima ovjenčanoga Incitata, Kaligulina konja koji je nosio dijamantnu ogrlicu, a Rimljani su mu se morali klanjati, nazdravljati mu i pozdravljati ga kao kakva senatora. Što bi bio naš plemeniti Don Quijote bez svog slavnog kljuseta (konja koji samo što nije krepao) Rocinantea koji je gotovo stoičkom strpljivosti podnosio sve mušice i ludosti svoga gospodara. Ima li danas netko tko ne zna za Trojanskog konja i genijalnu varku kojom su Grci osvojili Troju. Vidite, čak su i drveni konji ispisali našu povijest i slavno ušli na njene krvave stranice. Koliko puta smo s ushićenjem sjedili u kinima očekujući  neki dobar film s uvodnom špicom krilatog Pegaza koji strelovito juri iz neke nepoznate dimnezije nastale od slavne ljubavi Posejdona i  Meduze. Na kraju sva ta priča opet završava u prilog konjima jer je ostao zapisan onaj očajni krika Ričarda III suočena s bliskom propašću na bojnom polju: "Dajem kraljevstvo za konja!"

Danas su nažalost konji postali rijetkost i spominju se tek u kontekstu automobilskih motora koji navodno  razvijau snagu od 200 i više konja (ne znam ubraja li se u to i vozač), a pored sve svoje dizajnerske ljepote nisu ni sjena, spomenimo samo, konjske grive koja se u slapovima prelijeva preko baršaunastog i toplog konjskog vrata. Ali , na svu sreću, tu priči nije kraj. Postoje i danas ljudi koji su u svom srcu ponovo otkrili tu gotovo zaboravljenu ljubav i svoj život posvetili ovim plemenitim životinjama. Tu prije svega mislim na našu učenicu Đenitu Hajdarević iz 4.K1 razreda koja je još od malena osjetila povezanost s ovim ponosnim životinjama i ta ljubav ju nikad više nije napustila. Kad čovjek pogleda ove prekrasne Đenitine fotografije, ne može se oteti dojmu da se slika pred našim očima pretvara u neku Chopinovu klavirsku sonatu u kojoj sve postaje tako savršeno, lepršavo i jednostavno tako   da nam se sama od sebe nameće misao: "Život je glazba u pokretu!"

Uostalom, prepustimo sada riječ našoj Đeniti:

Ljubav prema ovim plemenitim životinjama počela je od moje 6.godine. Za početak sam odlazila na razne ergele gdje sam imala priliku provoditi vrijeme s konjima i jahati ih, ali me nitko nije mogao podučavati pa sam tako gledajući druge naučila samostalno jahati. Kada sam s godinama prošla kroz razne škole jahanja, manifestacije i poligonska natjecanja, 2016.godine sam odlučila kupiti sama svog konja kada je sve i počelo. Bio je to neopisiv osjećaj i sreća znajući da ne ovisim ni o kome i da mogu provoditi vrijeme s konjem koliko i kada želim. 

Bilo je i težih ozljeda i povreda ali nikada nisam odustala. Upravo zato sam nedavno dobila priliku i posvetila  sam se radu s konjima na privatnom posjedu (Udruga u Bizovcu) uz mogućnost "vođenja" škole jahanja za što je iznenađujuća zainteresiranost mladih.

Trenutno radim s 12 konja za koje sam odgovorna i nije mi problem jer smatram da sve što se radi s ljubavlju nije teško i želim se još dugo baviti ovim sportom.

Naravno, dolazi i par volontera bez čije pomoći ne bi bilo ovako. Moja preporuka iz iskustva je da prvom prilikom probate jer je jahanje i provođenje vrijeme s ovim prekrasnim životinjama odlična psiho-fizička aktivnost koja nam je zaista svima potrebna. 

Pogledajte Đenitu u STV-om prilogu na YouTube-u.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju