Dugo sam tražio dovoljno talentirane učenike, ali nisam imao uspjeha. Po glavi mi se motala sumnja da u našoj školi možda i nema dovoljno glazbeno talentirane djece pa se ta nada, kako su godine prolazile, polako gasila u meni.  Problem je u tome što bi tu i tamo iskrsnuo poneki glazbeni talent , ali se i on gubio u samoći vlastite nedostatnosti. Tračak nade pojavio mi se kada sam upoznao Petra Kontića (učenika II.K1razreda) koji je bio bubnjar. Mogućnost da pronađete dobroga bubnjara ravna je mogućnosti da vas iz vedra neba pogodi grom. To je bio tračak nade koja se rasplamsala u trenutku kad je u moj razred došao Josip Slamek (I.K1) koji je vrsno svirao solo gitaru i klavijature. Klupko se počelo brzo odmotavati kada me on uputio na naša dva učenika koja su dobro svirali ritam i bas gitaru.Bili su to Kristijan Embrešić i Saša Silika Vladimir iz II.1 razreda.  Mom zadovoljstvu nije bilo kraja kada sam čuo Sašu kako pjeva jer su njegove vokalne sposobnosti nadilazile sva moja očekivanja. Što da vam kažem: legenda je rođena.

Prof. Mršo