Trgovačka i komercijalna škola "Davor Milas"

Dana 27.ožujka 2009. održalo se natjecanje mladih športaša u badmintonu,u kojem je sudjelovala i naša škola, bolje rečeno tri cure iz II.2 razreda i muška ekipa. Žensku ekipu predstavljale su Dragica Lovrić, Ivana Frencl i ja, a muška ekipa su bili Zvonimir Kontić, Josip Alerić i jedan nama nepoznati lik. Evo, opisat ću vam kako nam je bilo i kako je sve to završilo. Pa krenimo. Našli smo se ispred škole u 06:50 h i kad su se svi okupili krenuli smo prema Kutjevu, ali ne da bismo pili njihova čuvena vina (što ne bi bilo tako loše) nego kako bismo demonstrirale naše badmintonske bravure. Dobro, mi smo malo kasnile, ali nitko nam valjda nije zamjerio jer je atmosfera bila dosta opuštena. Do Kutjeva smo se vozili punih sat i pol i vožnja je prošla sasvim dobro, svi smo jedva čekali da stignemo i da „krenemo u akciju“. Kad smo stigle, presvukle smo se i počele se pripremat za utakmicu. Nisu to bile neke posebne pripreme , već vježbe razgibavanja, ali smo jasno osjećale adrenalinsku plimu koja nas je zahvatila poput oluje. Sve nas je uhvatila trema, jer smo imali osjećaj da će to loše završiti. Taj osjećaj poznat je svim športašima i nije nimalo ugodan. Osjećaj je bio potenciran i činjenicom da ne treniramo dugo, a ostale ekipe treniraju po dvije i tri godine. Iskreno, kad smo počele trenirati bilo je to samo radi dobre ocijene iz geografije, ali onda nam se taj šport počeo sviđati (uvukao nam se pod kožu) i odlučile smo dati sve od sebe da nam utakmica dobro prođe. Prvo su cure igrale utakmice, a poslije nas igrali su dečki. Imali smo plaćen ručak, ali su ga dečki tek oko pet sati dobili, jer nisu mogli otići dok sve ne završi. Bili su gladni jer nisu jeli cijeli dan tako da ih je to ometalo u igranju. Oni u stvari nisu igrali, nego su bili izloženi neljudskim oblicima izgladnjivanja kako bi se slomila njihova čelična volja.Nisu prošli baš najbolje, osvojili su četvrto mjesto. Nije važno, bitno je da su ostali na na životu. Svejedno im svaka čast, super su igrali i borili su se kao lavovi. Moje cure i ja smo osvojile treće mjesto, a mislim da smo ga i zaslužile. Bilo je svađanja i nervoze, ali samo zato što smo imali tremu i to veliku, a svi znamo da je upravo taj psihološki čimbenik najvažniji. Ipak je iskustvo ključni igrač u svim natjecanjima, a mi ga, hvala Bogu, nismo imale. Sve u svemu je dobro završilo, bili smo ekipa i super se proveli, upoznali nove ljude i ostali u kontaktu s nekima. Ovo natjecanje se održalo u dvorani kutjevačke osnovne škole. Kući smo ponijele medalje i pehar kao nagradu za osvojeno treće mjesto i pregršt lijepih uspomena koje će jadnom možda za nas biti dragocjene. Složile smo se da ćemo trenirati i dalje i da ćemo dati sve od sebe kako bi sljedeće godine bile puno bolje. Mi smo ipak ekipa i ne može nam nitko ništa dokle god među nama vlada duh prijateljstva i zajedništva. Mislim da bi to bilo to i da sam vam rekla sve što vas zanima, a ukoliko ima nekih nejasnoća obratite se našem vrlom treneru prof. Šnuru. Još samo nešto, možda nismo bile najbolje, ali znamo da smo dale sve od sebe i to je jedino važno.

Slike možete pogledati u fotogaleriji.